Dozvah te mislima k sebi. Godinama tuge, iščekivanja, dozivanja i nakon bezbroj neuspjelih pokušaja. Vrijeme me odmaklo od tebe. Svakodnevica me uvukla u vrtlog događaja, prolaznosti vremena i ravnodušnih osjećaja. Navika. Zaborav. Novi život. Oko mene i u meni. Nada. Noć. Zvuk mobitela. .. i tvoja poruka... Ipak ne zaboravljaš. Kriomice nas čuvaš živima. Baš kao i ja. A ipak nesuđeno, bolno i beznadežno.
"čuvati živima" u tome pronađoh duboku istinu za sebe..
tužno..ali ima nade uvijek..
:))